O besedi…

Prošlo je tako mnogo vremena da se sve rastopilo i rastvorio, da je sve postalo vodeno, bledo, isprano. Svaka vest se uguši ne bih li to zaista konačno posle toliko godina iščezlo i nestalo, i ne bi li se svelo samo na još jednu priču. Još jednu propalu priču, koju eto kako gazim kroz život zaključujem da ima svako. Baš ni malo nisam poseban i drugačiji, kliše od kojeg sam toliko bežao. Ja živim od tih nekih sećanja koja sam uspeo da očuvam, zapravo od osećaja koji su tu i svako malo me podsete, hiljade znakova koje dnevno viđam i koje mi jasno kažu da ja ništa nisam pustio iako u teoriji to volim da kažem i volim da pomislim… Tvrdoglav! Mislim i pokušavam da očuvam mit o tom periodu života koji je za mene bio najlepši, o sebi koji sam takav sebi najlepši. Život ide dalje, ja iz svog ugla i ne vidim šta se zapravo dešava u realnom životu, uporno hranim svoju maštu da će sve biti na kraju u redu. Da sam sve uradio za ljubav u koju izgleda duboko vreujem i dalje, iako ne želeći da priznam ispada da sam je se odrekao. Snašlo me je apsolutno sve što sam vikao da ne bih nikad. Moj život se sveo na sve moje izjavne rečenice koje su počinjale sa „Ja nikad“. Vučem paralele između sebe, mog oca i mog sina, otac mi je potpuna nepoznanica, ja nemam pojma šta je taj čovek i kako razmišljao, ili je vodio vrlo sveden život koji mi mlađi ne razumemo ili je u sebi imao toliko mudrosti i smirenja što mislim da nije slučaj. Gledajući klinca žalim ga na neki način. Možda sam samo slabić!

„Ljubav je raspeće“ reče vladika Ilarijon neki dan u našoj crkvi. Raspet, ostalo mi je samo da gledam ko će se na mene sažaliti da me sa sopstvenog krsta skine ili da mi skrati muke, to je to, raspet. Van moje glave više nemam ni jednu vest ni jednu reč iz sadašnjosti, čak je i poslednji čovek koji mi je s vremena na vreme ponešto govorio nastradao i leži u postelji bez svesti, i poslednja rupica je zatvorena. Ja samo duboko osećam da se nešto dešava, da se dešava život iz koga sam se ja povukao, da se dešava život u kojem se nećemo sresti. Izgleda s razlogom, baš kao što se sve s razlogom dešava, slučajnosti ne postoje. Možda ne treba više da brinem, možda je sve u redu, kada već nisam želeo neke druge stvari već samo spasenje od krivice, možda je i ova želja uslišena, sve je nastavilo dobro. Sve je bilo samo nekakav privid i škola za bolje sutra. Sve je bilo izmišljeno iz te silne želje, iz te žeđi. Još je šta Vladika besedio, sve nas je okitio i svakom je uputio po neku reč da se zamisli, pa je i rekao da je pravi izrailjac onaj koji se kad kad hvata u koštac sa Bogom, ali od njega ne odstupa. Neće da pusti Boga, „neka sam i loš čovek priznajem, ne uzdam se u svoju dobrotu…“. Ja se više ne uzdam u sebe baš ni malo, vidim da sam nemoćan, ne tako sposoban, i ne tako ispravan, savijen sam sada posle svega… Savijen pred izborima pred koje sam stavljen, oni su me razoružali, rasklopili i ostavili golog i sve što sam do juče mislio da znam i da jesam otpalo je. Sve što sam hteo nestalo je, ono što želim još se nije desilo… Ostao je jedino On da se u njega uzdam i da slepo verujem da me je odbranio, da će me spasti, i da će me voditi kao i do sada. Da sam ovde gde sam ovako go da bih nešto naučio, da će se tek onda vrata otvoriti, ne odstupam, vapim žedan i čekam suvih usana, iznuren i nag, ali ipak ja, ne onaj neki drugi, treći, osamdesetosmi, ovaj put ja… Svašta sam u životu bio, razne sam uloge glumio, ostalo je izgleda da budem ja. Ko sam uopšte ja? Izrailjac? Od ljubavi ne ostupam i onda kada je nema, kada je negde daleko i kada mislim da me je zaboravila.

I normalno pesma.https://www.youtube.com/watch?v=hcHB3_3vLJ4

O brisanju…

Često sebe uhvatim kako pokušavam da preračunam šta je moj ćale radio u mojim godinama. 1988 godina, još uvek je živeo lepo, još uvek se nisu desile devedesete, pre deceniju sagradio je kuću, pre deceniju dobio je mene. Ja i nemam sećanja iz tog perioda, samo fragmente, slike razbacane u mozgu, poneki dodir, poneki osećaj, poneki miris, samoća i tada, ljubav koja je neprestano tekla od majke i babe. Bez sećenja, bez onih lepih dugačkih, srećnih. Bez porodičnih ručkova nedeljom, familijarnih slavlja, bez šarenog papira,rođendanskih slavlja, bez poklona, bez reči i opravdanja, bez mogućnosti da razumem. Osobe neke, ljudi neki na delovima slika poneki kratki video klip, takav da ga nisam ja snimao, neko nosi gopro kameru, neki klinac, teška priča.

Gde sam ja danas u odnosu na ćaleta, paralela sigurno postoji, ali u drugom kordinatnom sistemu, ja sam ipak „dete“ novog vremena, e sad, to što postoji novije vreme to je drugra stvar. Pokušavam sebi da kažem da su njegove devedesete i raspad države sličan momenat koji sam ja imao sa 2020. i kovidom, koju godinu me je ranije strefio krah, sopstveni, a boga mi i društveni, baš kao i njega. On je bio faca pre devedesetih u očima drugih ljudi koji su ga gledali. Tada nije postojao fejsbuk, ali je i tada stvarna slika od one za javnost bila potpuno drugačija. Mi smo imali tu privilegiju da živimo sa njim, imali smo prvi TV u boji, telefon, kompjuter, video rekorder, ali i crni amanet koji je sa sobom nosio i koji niko nije ni mogao da vidi. Bio je „dasa“ za ono vreme, influenser. Ja ta vremena kad je on bio faca i ne pamtim, nisam gledao njegov profil, ja sam živeo sa njim, zamerao sam mu mnoge stvari, pa je očigledno moj pakleni mozak pobrisao i dobro i loše, da me zaštiti. Ja sam dete bez detinjstva, momak bez uspomena, čovek bez prošlosti. Moj mozak nemilice briše sve ne bih li me zaštitio od ko zna čega. Tako ja stalno bežim, menjam formu, prijatelje i ciljeve, jurim za srećom i kontrastom svega što znam, šta mi treba to još nisam doživeo! To je verovatno nekakav odbrambeni mehanizam nekih rana koje nikad ne mogu da zacele, ja se podsvesno trudim i dalje da se odbranim od tih nemilih događaja koji se decenimama ne ponavljaju, ali moj mozak ne bira navikao je da me brani, da briše pa sad i kad sam daleko od deteta i od potrebe za brisanjem izgleda po navici i dalje samo udara „Backspace“ i „Delete“ i briše i briše i briše, i dobro i loše… Kad je oca rascepalo to sranje sa ratovima i raspadom države u kojoj je uspeo da ostvari svoje snove, jednostavno je nastavio, nije se žalio, odelo i kravatu zamenio je plavim radničkim odelom, radio je i na kraju umro, a da se nikad nije požalio. Njemu je ta prekretnica ili lakše pala ili je kako bi on znao da kaže bio veći muž (biti muž značilo je biti muškarac, a pitanje „muž li si?“ kasnije u u našem žargonu zamenilo se sa „il si nindža ili si mindža“). On je bio muž, i njegov mozak je brisao, ono što je ostajalo prao je alkoholom do perfekcije, žalio je mnogo, za čim to ne znam. Meni prelom i dalje traje, ja sam i dalje zaglavljen u doba korone. Tu mi je vreme nakako stalo ili da kažem toliko brzo prolazi da hvatam samo neke fragmente od kojih ni čestite uspomene ne mogu da napravim, opet poneka slika, poneki kratak video klip, neki ljudi, poneki miris, poljubac, gram nežnost, kap ljubavi, teška sirotinja… emotivna sirotinja. Od svog sna sam nekoliko života daleko, iako mi je bio tu nekoliko puta, nadomak ostvarenja. Svoja odela sam pobacao i poneka slažio u ormar, svoju glavu taško da mogu da složim, a još manje da prestanem da jadikujem i da se pomirim sa sudbinom, valjda od tog silnog brisanja, korone, ludog života, jurnjave, nemira, žeđi i gladi, ostanu samo ti neki teški momenti koje sam prevazišao pa mogu da se tešim što je ispalo tako, što sam preživeo. Ne gledam šta sam postigao, to je pobrisano, gledam šta sam preživeo, nema spokoja, nema mira, nema zadovoljstva, samo uteha, utešna nagrada, sam sam sebi utešna nagrada, a da mi je to opet jedna od stvar za koje sam vrlo glasno govorio, da ne želim nikome da budem utešna nagrada, samo glavna premija, eto, priznajem sebi sam utešna nagrada, još jednom si pobedio, još jednom sam pogrešio, nikad neću naučiti, nikad se neću ućutati a sada bi već trebao, da se pokrijem ušima i da ćutim, da progutam sve što sam u usta stavio, da se pomirim i proživotarim, što bi Roli rekao da mi prošlost ne sjebe budućnost i sadašnjost… Na kraju krajeva, uvek ima to zrno utehe koje će mene zadovoljiti, ja sam na zrna, trunke, i mrve navikao. Dobro sam izgurao odakle sam krenuo, dobro sam prošao kako je moglo da bude, ne bih trebao da se žalim jer eto svi smo dobro i sve je zapravo dobro… Dok bi zapravo, kako god da bude trebao da vam kažem da su mi u Kini podvalili kimono koji nije od svile i da mi je žao da ga nikad nisam video uživo, ili možda jesam, ali je bilo toliko lepo da ga je moj mozak obrisao. Spasiće me moj mozak na kraju, sve će da pobriše i ja ću preživeti!

Prigodna muzička numera https://www.youtube.com/watch?v=siaADU3QsNo