O besedi…

Prošlo je tako mnogo vremena da se sve rastopilo i rastvorio, da je sve postalo vodeno, bledo, isprano. Svaka vest se uguši ne bih li to zaista konačno posle toliko godina iščezlo i nestalo, i ne bi li se svelo samo na još jednu priču. Još jednu propalu priču, koju eto kako gazim kroz život zaključujem da ima svako. Baš ni malo nisam poseban i drugačiji, kliše od kojeg sam toliko bežao. Ja živim od tih nekih sećanja koja sam uspeo da očuvam, zapravo od osećaja koji su tu i svako malo me podsete, hiljade znakova koje dnevno viđam i koje mi jasno kažu da ja ništa nisam pustio iako u teoriji to volim da kažem i volim da pomislim… Tvrdoglav! Mislim i pokušavam da očuvam mit o tom periodu života koji je za mene bio najlepši, o sebi koji sam takav sebi najlepši. Život ide dalje, ja iz svog ugla i ne vidim šta se zapravo dešava u realnom životu, uporno hranim svoju maštu da će sve biti na kraju u redu. Da sam sve uradio za ljubav u koju izgleda duboko vreujem i dalje, iako ne želeći da priznam ispada da sam je se odrekao. Snašlo me je apsolutno sve što sam vikao da ne bih nikad. Moj život se sveo na sve moje izjavne rečenice koje su počinjale sa „Ja nikad“. Vučem paralele između sebe, mog oca i mog sina, otac mi je potpuna nepoznanica, ja nemam pojma šta je taj čovek i kako razmišljao, ili je vodio vrlo sveden život koji mi mlađi ne razumemo ili je u sebi imao toliko mudrosti i smirenja što mislim da nije slučaj. Gledajući klinca žalim ga na neki način. Možda sam samo slabić!

„Ljubav je raspeće“ reče vladika Ilarijon neki dan u našoj crkvi. Raspet, ostalo mi je samo da gledam ko će se na mene sažaliti da me sa sopstvenog krsta skine ili da mi skrati muke, to je to, raspet. Van moje glave više nemam ni jednu vest ni jednu reč iz sadašnjosti, čak je i poslednji čovek koji mi je s vremena na vreme ponešto govorio nastradao i leži u postelji bez svesti, i poslednja rupica je zatvorena. Ja samo duboko osećam da se nešto dešava, da se dešava život iz koga sam se ja povukao, da se dešava život u kojem se nećemo sresti. Izgleda s razlogom, baš kao što se sve s razlogom dešava, slučajnosti ne postoje. Možda ne treba više da brinem, možda je sve u redu, kada već nisam želeo neke druge stvari već samo spasenje od krivice, možda je i ova želja uslišena, sve je nastavilo dobro. Sve je bilo samo nekakav privid i škola za bolje sutra. Sve je bilo izmišljeno iz te silne želje, iz te žeđi. Još je šta Vladika besedio, sve nas je okitio i svakom je uputio po neku reč da se zamisli, pa je i rekao da je pravi izrailjac onaj koji se kad kad hvata u koštac sa Bogom, ali od njega ne odstupa. Neće da pusti Boga, „neka sam i loš čovek priznajem, ne uzdam se u svoju dobrotu…“. Ja se više ne uzdam u sebe baš ni malo, vidim da sam nemoćan, ne tako sposoban, i ne tako ispravan, savijen sam sada posle svega… Savijen pred izborima pred koje sam stavljen, oni su me razoružali, rasklopili i ostavili golog i sve što sam do juče mislio da znam i da jesam otpalo je. Sve što sam hteo nestalo je, ono što želim još se nije desilo… Ostao je jedino On da se u njega uzdam i da slepo verujem da me je odbranio, da će me spasti, i da će me voditi kao i do sada. Da sam ovde gde sam ovako go da bih nešto naučio, da će se tek onda vrata otvoriti, ne odstupam, vapim žedan i čekam suvih usana, iznuren i nag, ali ipak ja, ne onaj neki drugi, treći, osamdesetosmi, ovaj put ja… Svašta sam u životu bio, razne sam uloge glumio, ostalo je izgleda da budem ja. Ko sam uopšte ja? Izrailjac? Od ljubavi ne ostupam i onda kada je nema, kada je negde daleko i kada mislim da me je zaboravila.

I normalno pesma.https://www.youtube.com/watch?v=hcHB3_3vLJ4